Na prvom spratu zgrade u Prizrenskoj ulici, na balkonu, sedeo je Ivo Andric sa sveskom u krilu i beležio svoje misli.
Ona poništava opasnost i pruža bijeg.
Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.
Možeš biti zaljubljen u ženu, a opet je mrziti.
Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
Ne dopusti da buka tuđih mišljenja uguši tvoj unutarnji glas.
Veruje u ljubav jer ume da voli.
Nadati se znači riskirati bol.